::. Layout By .::
Sve je počelo sasvim nevino. „Vidi koji snijeg pada?“. Pa odgovor „aha sami smo si to krivi“. Pokušavali smo skužiti čime to mali čovjek može utjecati na okoliš, cigaretama, automobilima, upaljačima ili paljenjem cigareta šibicama. Rijetko što na našemu spamu (čitaj: izmjenjivanje stotina mejlova na guglu), može razgovarati o nekim ozbiljnim temama. Mislim sve su naše teme beskrajno ozbiljne prvih tri minute. Nakon toga kud koji mili moji. Sa snijega smo došli na nebulozu filma Dan poslije sutra, odnosno na nebulozu toga što se u trenutku paljenja knjiga ne vidi dim, i kako pobogu od one siline snijega mogu uopće upaliti vatru u kaminu. Nakon toga sam ja svojim spamerima (čitaj: blogeri sa kojima se intenzivno družim nekih godinu dana, odlazimo zajedno na kave, koncerte, promocije, kazališta, kina, sprovode, skupove, prosvjede…) čvrsto obećala da moje pomalo lucidno praćenje svih filmova katastrofe se očituje u tome da se ja pripremam ako slučajno bude. Spremna sam na sve od kometa, poplave, požara, zombija. Jedino mi činjenica da bi nas mogli napasti divovski pauci nije sjela.. Uglavnom scenarij apokalipse danas, sutra ili prekosutra je otprilike sljedeća. Prvo će nas zadesiti ogromni plimni val, pa snijeg i na kraju će nas napasti zombiji. Sastanak preživjelih apokalipse je u Tkalči u našemu bircu. Nekako smo se dogovorili da ipak uzmemo barem pet sati fraj od početka do kraja čekanja spamera i svih koje spameri na putu pokupe. Obavijest za preživjele van Zagreba, nalazimo se na brdu Velebit za nekih tri dana. Na brdu će nas pokupiti blogerica iz Zadra i to sa kanaderom kojega će dobiti kada podivljalim zombijima ponudi 88 turista u zamjenu. Kada se nađemo svi zajedno, krećemo u Njemačku po gospodina Slavena Bilića jer ako to ne učinimo, naša Lu će umrijeti. Moramo putem pokupiti par turista kako bi istoga opet nekako otkupili od zombija. To su nam neke obveze koje moramo ispuniti. Uglavnom Zadranka će oteti i nekakvoga instruktora plesa kako nam u nadolazećim danima ne bi bilo dosadno. E sad, među preživjelima formiraju se dvije skupine, odnosno tri. Prva su ratnička ona koja će ipak morati krv svoju pustiti za obranu Zemlje, druga je oplođivačka, odnosno ona koja je zadužena za naseljavanje Zemlje i treća je nažalost žrtvena. U toj žrtvenoj je trenutno samo moj suprug kojega sam ja dobronamjerno preporučila da se baci zombijima kako bi se ja mogla spasiti. Slobodno se prijavite u bilo koju skupinu. Radna ili ti borbena odjela su po volji uz obaveznu upotrebu štrikaćih igala kojima radimo sve neke kul stvari. Neke su osobe počele cmoljati da one ne budu mogle ubiti drugi dio sebe ak slučajno postane zombi pa molim da se u skupinu broj jedan prijavljuju izričito ledeni ljudi ;). Ženama ko ženama jednina bitna pretpostavka je kako ćemo imati uloške ako dođe do svega toga, pa smo onim iz oplodnje dali sveti zadatak da štrikaju uloške. Blogerica ja će se nakon svega toga kandidirati za precjednicu preživjelih pa molim lijepo. Kada sve završi ja otimam jednoga rasnoga crnca i bježim sa njima na godišnji odmor. Uglavnom kada sve stabilizira i Zemlja se oporavi odmah i prije nego počnemo obnavljati usjeve i bilje, organiziramo svjetsko prvenstvo u nogometu. Zato i jesmo spasili izbornika Bilića. Biti će par navijača, bloger Ribac je nogometni sudac, a blogerica Choco je navijačica. Sve predbilježbe ostavite ovdje. Hvala.
Sigurno svi dnevno dobijemo barem pet lanaca sreće i nesreće. Nisu ti lanci nešto na što obraćam pažnju. Najčešće ih pročitam, „skeniram“, upamtim pokoju svjetovnu mudrost i označim e-mail za brisanje. Ne volim ih prosljeđivati dalje, osim ako ima nekih toliko predivnih slika i izreka. Smiješni su mi ti prijeteći lanci sreće, jer realno gledajući već sam trebala na sebi i na svojih 130 pokoljenja navući sve moguće nedaće i zlobe svijeta. Trebao se na mene urušiti strop, pregaziti me krdo bizona, i trebala me stara vračara prokleti svim prokletstvima. No nema veze i dalje sam živa i relativno zdrava. Malo mi je pamet pomućena ali mislim da to nije zbog lanaca sreće, već eto tako. Prirodnim putem podareno. U biti zaprepaste me lanci koji u sebi sadržavaju svu milinu naše vjere. Koji veličaju Boga i Oca, Sina i Duha Svetoga. Koji objašnjavaju svu njihovu vanzemaljsku ljubav, postojanje, pažnju i brigu. Lanci koji Vas dirnu u srce i onda mi završe nekakvim poantama poput one da je neka Selma tamo negdje prije 50 godina i više zanemarila baš ovaj E-MAIL, pa je drugi dan dobila kugu i umrla u teškim mukama. Selma, e-mail i to prije 50 godina…….. Pa je isti taj e-mail ili ti poruku tamo negdje neke davne 1892 zanemarilo Indijansko pleme i onda su netragom nestali. Pretpostavljam da su ovu poruku dobili od drugoga plemena signalizirajući jedni drugima dimnim znakovima. Nejasno mi je samo kako je ovu poruku baš to pleme ako je u potpunosti nestalo uspjelo odaslati Selmi, koja je baš taj isti e-mail poslala nekolicini mojih prijatelja. Vjerojatno se kletva prenosi s koljena na koljeno. Znači li to da nas naši predci ustvari pokušavaju prokleti? Ne volim takve lance jer mi je bolesno i nastrano povezivati nešto što je meni toliko sveto kao Isus i Otac sa nekim parodijama na temu prokletstva zbog ne prosljeđivanja e-maila. I onda dolazi kategorija lanaca na koje uvijek reagiram tako da ih ugasim. Užasno sam vezana uz djecu posebice bolesnu djecu. I moj nećak je bolestan. Užasavam se e-mailova koji odašilju slike teško bolesne djece, pokazuju ih u njihovim najtežim trenucima i onda autori istih pozivaju baš mene i tebe na moralnost. Ja ne mogu takve strašne poruke proslijediti svojim prijateljima. Ne volim ni prijetnje poput onih da se sutra to može desiti i mome potomku ili onih koji mi zbog toga što sigurno neću proslijediti poruku dalje analiziraju moju humanost i ljudskost. I onda mi napišu da sam sigurno tisuće drugih mejlova proslijedila lakoga prsta. Jesam da, pogotovo one za koje sam sigurna da će nasmijati i raspoložiti druge. Mislim da socijalna osjetljivost nije bazirana na tome hoću li ja e-mail bolesne djevojčice koju sam primila prije sedam godina i baš neki dan opet. Ako je onda ja imam iskrivljene prioritete u životu. Tko zna što je sa tom istom djevojčicom? Ali sjećam se da je u poruci pisalo da sam nehumana ako to ne proslijedim dalje. Jesam li ja nehumana i hladna osoba?
Dugo dugo pišem tamo na jednome drugome blogu..... Nisu moji tekstovi neke pretjerane kvalitete, niti se iz njih može išta pametnoga naučiti, ali eto........ Otišla sam iz dva razloga. Prvi je taj što je ono postalo iskomercijalizirano s oproštenjem sranje. Promoviranje razloraznih blogova, koji su preko noći postali hit hitova, temeljeći svoju popularnost na razodjevenosti, promoviranju raznoraznih glupavih TV emisija i time što je ime bitno kako će se prema tebi netko odnositi. No nema veze, uvijek se nađe neki drugi kutak za bacanje prenatrpanih misli. Drugi je razlog što je većina mojih dragih blogera od tamo preselila ovdje. No danas nisam pesimista. Postala sam teta po drugi puta, maloj curici kojoj još ime nismo dali. Velka je ogromnih 47 cm a teška strašnih 2750... Malena je tako da imam osjećaj da će se pogubiti u onome jastuku. majka malene ONE je jako dobro, osim što je pere sepresija jer njena kćerka ima nos kao i ona. Mislim nema, ali rodilje su čudna stvorenja.
Odlazak u neka druga i davna vremena počela bi našim životinjama. Kako smo živjeli u malim i podosta starim kućama, koje je većinom nagrizla poplava u Zagrebu 1964 (ako se ne varam), naš kvart više je ličio na jedno ravničarsko selo nego da predgrađe glavnoga grada jedne države. Imali smo svakojake živine po svojim dvorištima. Od susjedovih svinja, zečeva, kokoši, pa preko psa, mačaka, papiga i ribica. Neposredno uz bok moje kuće tekao je potok, kojega su kasnije, zbog potrebe proširenja Horvaćanske ulice pomakli. Tako da samo se budili uz kreketanje žaba iz potoka i one su bile sasvim normalni i sastavni dio našega odrastanja. Istina, bojala sam se tih potočnih žaba, bile su „zlonamjerne“. Nikako ne smijem zaboraviti top topova naših životinja, a to su bili šišmiši. Voljeli smo životinje jako, ali naša je ljubav ponekad graničila sa mučenjem, jer ni sami tada nismo znali da poneki naši „dobronamjerni“ potezi mogu sasvim uništiti životinju. To je ono umiranje bubamara. Lijepo smo ih hvatali, spremali u kutiju šibica i njegovali. Nikako nam nije bilo jasno zašto su drugi dan mrtve i beživotne. Za to samo krivili neke neizlječive i nama nepoznate životinjske bolesti, plakali i naricali za istima, a nikada nam nije palo na pamet da su možda bubamare skončale svoj život zbog nedostatka kisika i hrane. Susjed od prijateljice, koju smo voljeli ponekad upotrijebiti kao uže za preskakanje o čemu ću nekom drugom prilikom, imao je malenoga lijepoga psa. Vezao ga je užetom i to je u nama probudilo osvetničke želje. Kako samo može psa vezati, i to još užetom. Našli se velikaški umovi 12 malih glava i skovali, za psa, pogubnu oslobodilačku akciju. U mrklo doba noći, ušuljali smo se u susjedovo dvorište, oslobodili psa i doslovno ga oteli. Odnijeli smo ga drugoj prijateljici na terasu, onoj koja je imala onu super kutijicu za spremanje kvačica koja nam je često poslužila kao žičara za naše barbike, i ostavili ga tamo. Sutradan, kada smo se vratili iz škole, shvatili smo da nešto previše muha leti oko našega novoga prijatelja. Trebalo nam je neko vrijeme da shvatimo da je peso uginuo. Pretpostavljam danas da je to bilo zbog tuge za vlasnicima, ali mi smo stvorili scenarij da je on isto kao bubamare imao strašnu i neizlječivu bolest i jako smo to zamjerili susedu. A oni šišmiši….. Ispred gore navedenoga potoka uz bok moje kuće bila je za mene tada ogromna livada iz koje je raslo neko smiješno bilje. Smiješnim biljkama ime je kukuruza i to je bilo kukuruzište, ali u našim glavama, prepametnim naravno, to je bio jedan sasvim čudan i nepoznati svijet. Nisu roditelji voljeli da se zavlačimo ispod tih čudnih biljaka. Nije nam tada baš bilo jasno kaj je njima (roditeljima) i kako ne shvaćaju čar, nečega takvoga velikoga i nepoznatoga. Nije nam mi ni bilo jasno kako mama ne vidi sve te čudne pojave, životinje, strane svjetove….. Kako bi nas nečime natjerali da ne provodimo predvečerja u kukuruzištu plašili u nas našim šišmišima i pričama kako se šišmiš jako splete u kosu pa se kosa mora odrezati na ćelavo. E i eto kontraefekta. Trebalo bi roditeljima nekako reći da djecu to samo više potakne na nepodopštine. Pokušali smo par puta uhvatite te šišmiše da ih dobro proučimo pa da valjda nađemo najbolji način kako da se od njih obranimo. Na takozvane čičke vezali smo špage, pognuto i strpljivo čekali ležeći na zemlji da se od nekuda pojave leteći miševi i kada su preletjeti iznad nas u mah smo istrčali i gađali ih čičcima. Pitate se zašto? Mislili smo da će se zabuniti i da će se zakeljiti na čičak. Naravno da se to nikad nije desilo.. Sjećam se da su nam tigrovi i lavovi bile neke jako čudne životinje i u mojoj glavi se stvorila slika da su one jamačno sa neke druge Zemlje, jer ih ja u svome susjedstvu nisam viđala. Isto sam mislila i o zmijama dok jednu pripadnicu takvoga roda nismo zatekli u susedovom dvorištu. Nama djeci je bila predivna i jako nas je zanimala, ali roditelji su digli takovu prašinu i strku oko nje da su nam urodili strah od čudnoga. Zmija je onako lijepa, šarena i stvarno jako velika završila u gradskoj kanalizaciji pa upozoravam cijenjeno pučanstvo grada metropole da izbjegava bilo kakav kontakt sa podzemnim svijetom. Tko zna?
Nakon dvije i pol godine na jednoj drugoj domeni bježim ovamo.......